Reader’s comment
Djecu su izbavili iz logora Jakov Lemajić i moj otac Damjan Lovrić
Bratunac, 24.11.2011. godine
Ovih dana sam pažljivo pogledao i saslušao svjedočenja preživjelih logoraša logora smrti Jasenovac na sajtu www.serbianholocaust.org. Posebno sam obratio pažnju na kazivanja žena iz Velikog Nabrđa, Paučja i Čenkova, koje su prošle kroz sve strahote logora Jasenovac, Stara Gradiška i dospjele u logor u Zagrebu. Iz tog logora spasili su ih ljudi iz sela Svetoblažja, za koje u svojim svjedočenjima ne kažu imena, što je i razumljivo jer su tada one bile djeca, a i prošlo je mnogo vremena od tih događanja do današnjih dana. Stoga želim da ispričam ono što još nisam zaboravio o tom spašavanju djece iz logora u Zagrebu a što sam čuo od moga oca, u želji da to ostane negdje zabilježeno, a i dostavljeno svima koji su tom prilikom izbavljeni iz logora u Zagrebu.
Djecu su izbavili iz logora Jakov Lemajić i moj otac Damjan Lovrić u jesen 1942. godine, dva do tri mjeseca poslije odvođenja srpskog naroda u Jasenovac u avgustu te godine.Kada su mještani tih srpskih sela iz Ðakovštine odvedeni u logor Jasenovac, u Svetoblažju se saznalo da su djeca odvojena i da ih se određen broj nalazi u logoru u Zagrebu. Pošto su sva srpska sela u Ðakovštini bila isprepletana rodbinskim vezama, Jakov je odlučio da pokuša da izbavi djecu svoje rodbine iz Velikog Nabrđa. On je bio invalid u jednu nogu, ali je bio pismen (vjerovatno je imao četiri razreda osnovne škole), otresit i odlučan čovjek.
Sve pripreme za odlazak on je obavio tako što je preko humanitarne organizacije "Karitas" i od lokalnih ustaških vlasti dobio određene dokumente - propusnice za odlazak u Zagreb. Kada se pročulo da se Jakov sprema da ide u Zagreb radi izbavljanja djece iz logora, počeli su mnogi iz okolnih srpskih sela da dolaze kod njega i da ga mole da pokuša pronaći i djecu njihove rodbine. Tako je do odlaska u Zagreb sačinjen spisak sa imenima i prezimenima oko tridesetoro djece. Obzirom na tako teško i opasno vrijeme, on nije mogao ići u Zagreb sam, već mu je trebao neko ko će poći s njim i na to se odlučio moj otac Damjan. On je imao u vidu da se u logoru nalaze i djeca koja su u rodbinskoj vezi sa njegovom majkom, koja je rodom iz Velikog Nabrđa, od porodice Stanisavljević.
Ako još kažem da je moj otac bio nepismen, jer nije ni jedan dan išao u školu, onda se još više može zaključiti kolika je to bila hrabrost i odlučnost dva čovjeka koji su živjeli na selu i koji su u mirna vremena prije rata najdalje putovali do 12 kilometara udaljenog Ðakova, a nisam siguran da li su ikad putovali u Osijek, koji je udaljen oko 50 kilometara od sela.
Na tom mukotrpnom putu u Zagrebu su išli u nekoliko ustaških državnih institucija, gdje nisu nailazili na blagonaklon odnos, već na odbojnost i opstrukciju. Tako su u svojoj upornosti dospjeli i do nadbiskupa Stepinca koji ih je primio, ali mi nije poznato koliko im je pomogao. Iz toga se vidi da je Stepinac znao za logore koje je osnivala ustaška vlast u NDH, pa i za posebne logore u kojima su bila samo djeca. Nije mi poznato koja institucija im je dozvolila da dospiju do logora i tamo preuzmu djecu. O prilikama u tom logoru sve su rekli u svojim svjedočenjima preživjeli, tako da se tu nema šta dodati. Kada su počeli prozivati djecu sa spiska nastali su veliki problemi jer uz prozvano dijete čvrsto se drži mlađe komšijsko dijete i nema te sile koja će ih razdvojiti. Problem je riješen na taj način što su im logorske vlasti dozvolile da preuzmu umjesto tridesetoro djece sa spiska ukupno šezdesetoro djece.
Preuzetu djecu su doveli na glavnu željeznicku stanicu u Zagrebu, gdje su čekali da dobiju vagone u koje će djecu ukrcati i transportovati do Ðakova. Na stanici su izazvali pažnju pripadnika raznih vojnih formacija, Nijemaca, Italijana i domaćih ustaša.Oni su se raspitivali ko su ta djeca, šta tu rade, kuda putuju, pa su se doživljavale i razne provokacije od uniformisanih lica i civila koji su tuda prolazili. Dok su čekali na vagone, časne sestre dovode još četrdesetoro djece, tako da je iz logora izašlo ukupno stotinu djece. Kad su djecu gladnu i žednu ukrcali u vagone, nastaje novi problem. Javljaju da su partizani negdje kod Novske minirali prugu i da transport ne može da krene dok se pruga ne osposobi. Koliko su tu u vagonima čekali i kada su krenuli za Ðakovo, nije mi poznato. U Ðakovu su sa željezničke stanice dovedeni u centar grada uz samu katedralu, a pošto je bio pijačni dan, narod je počeo prilaziti djeci i davati im hranu. Onako izgladnjela djeca su napravila veliku gužvu u borbi za parče hrane, pa je uredovao jedan uniformisani ustaša da ih postroji u red. Strah od uniforme je djecu doveo u kakav takav red.Za dolazak djece čuli su u biskupskom dvoru koji se nalazi sa druge strane katedrale, pa je biskup naredio da radnici donesu u velikim korpama jabuka iz obližnjeg voćnjaka.
Glad je bila jača od straha od uniformisanog ustaše i djeca su iz postrojene kolone jurnula prema korpama jabuka. Kako su djeca po dolasku u Ðakovo se razišla po srpskim selima Ðakovštine i gdje su sve dospjela, ja ne mogu kazati, samo znam, iako sam i ja tada bio dijete, da je odreden broj djece bio i u Svetoblažju. Jakov je uzeo troje-cetvero djece svoje rodbine iz Velikog Nabrđa i pošto mislim da on nije imao svoje djece, da su neka od njih bila u njegovoj kuci i dugo poslije kraja rata. Moja porodica je uzela troje-cetvero djece koja su bila rod našoj baki. Nažalost, ja ne znam njihova imena, koliko dugo su bili kod nas i gdje se sada nalaze.
Uzgred, može se neko zapitati kako tada narod iz srpskog sela Svetoblažja nije protjeran u Jasenovac. Ja ne mogu to objasniti, ali sam čuo jednu priču za koju ne mogu tvrditi da li je istinita. Mještani Svetoblažja su pokršteni u martu 1942.godine i pokrštavanje je obavio katolički sveštenik Štaumberger iz Trnave. U Trnavi je bio ustaški tabornik pod čiju nadležnost je podpadalo i selo Svetoblažje. Taj tabornik je negdje na Baniji izvršio tako velike zlocine da su ga ustaške vlasti po kazni premjestile u Trnavu. Dolaskom u bogatiji kraj, narod mu je počeo nositi hranu, mast, slaninu i ostalo, čime je on prehranljivao svoju mnogobrojnu djecu. Tada je shvatio da je za njega bolje da štiti to stanovništvo nego da ga maltretira i
progoni. Pričalo se da je nekoliko puta spriječio kaznene ekspedicije da popale selo Svetoblažje.
U centru sela je bio sagraden zvonik, u takvom obliku da može da posluži kao toranj crkve koji nisu mještani uspjeli sagraditi. Za vrijeme NDH taj zvonik niko nije dirao, ali 1991. godine, kada je došlo do raspada Jugoslavije, neko iz okolnih hrvatskih sela je došao i eksplozivom do temelja srušio zvonik.Zemljište je poravnato i nema ni traga od zvonika.
U selu danas živi desetak staraca starosjedilaca srpske nacionalnosti.
Na kraju rijec-dvije o mojoj porodici. Brat Stevan je 1942. godine sa 20 godina otjeran u logor na rad u Austriju i u maju 945.godine sretno se vratio kuci. Sestra Ružica je u ljeto 943. godine sa 19 godina, kao član kotarskog komiteta SKOJ-a, išla po nekom zadatku u Ðakovo, gdje su je iz susjednog hrvatskog sela prepoznali i prijavili ustašama. Bila je uhapšena i u Vinkovcima osudena na smrt streljanjem. Medutim, kazna joj je preinačena u odvođenje u koncentracioni logor u Njemačkoj, gdje je dočekala kraj rata 1945.godine i vratila se iz logora kuci u selo.Podatke o sestri sam našao u knjizi "Zbornik Ðakovštine".
LOVRIĆ Damjana DUŠAN